4
Užasi opustošenog Jeruzalema
1 Kako je strašno što je potamnjelo zlato,
što je suho zlato izgubilo sjaj!
Prosuti su sveti dragulji
na svakom uličnom uglu.
2 Dragocjene ljude Siona
nekad su cijenili kao čisto zlato,
a sada ih smatraju bezvrijednima,
poput jeftinih posuda lončara.
3 Čak i šakali nude dojke
da bi napojili svoje mlade,
a moj narod odbacuje djecu
poput nojeva u pustinji.* Vidi Job 39,13–17 gdje se za noja kaže da jaja napušta u pustinji.
4 Dojenčadi se od žeđi
za nepce jezik lijepi.
Djeca traže kruha,
a nitko im ga ne daje.
5 Oni koji su nekada jeli poslastice,
sada životare na ulicama,
oni koji su odrasli u skupocjenoj odjeći,
prekapaju po smetlištu.
6 Kazna za zlodjela mojeg naroda
teža je od kazne za grijehe Sodome,
a bila je razorena u tren oka,
i to ne od ljudske ruke.
7 Uglednici Jeruzalema bili su čišći od snijega
i bjelji od mlijeka,
tijela su im bila rumena kao koralj
i sjajna kao plavi dragulj.
8 A sada su im lica tamnija od čađe,
nitko ih na ulici ne prepoznaje.
Koža im se zalijepila za kosti,
suha kao kora drveta.
9 Bolje su prošli oni koje je ubio mač,
nego oni koji su umrli od gladi.
Iz gladnih je život polako istekao
jer im polja nisu dala plodova.
10 Žene, inače samilosne,
vlastitim su rukama
skuhale svoju djecu.
Njima su se hranile
kad je uništen moj narod.
11 BOG je iskalio svoju srdžbu,
izlio je sav svoj ljuti gnjev.
Na Sionu je zapalio vatru
koja mu je spalila temelje.
12 Nisu vjerovali zemaljski kraljevi,
ni itko od stanovnika svijeta
da će neprijatelji prodrijeti
kroz vrata Jeruzalema.
13 Sve je to zbog grijehâ njegovih proroka
i zlodjela njegovih svećenika.
Oni su usred Jeruzalema
prolijevali krv pravednikâ.
14 Sada slijepo tumaraju ulicama;
onečišćeni su krvlju
pa se nitko ne usuđuje
dotaknuti njihovu odjeću.
15 »Odlazite, nečisti!« viču im.
»Odlazite! Nemojte nas doticati!«
Postali su lutalice i bjegunci,
a drugi narodi govore:
»Ne želimo da žive s nama.«
16 Sâm BOG ih je raspršio,
i više ne bdije nad njima.
Svećenicima se više ne ukazuje čast,
za starješine nema naklonosti.
17 Stanovnici Jeruzalema rekli su:
»Oči su nam oslabile dok smo gledali
i uzalud pomoć čekali.
Naprezali smo oči iščekujući
narod koji nas nije mogao spasiti.
18 Neprijatelji su nas vrebali,
nismo smjeli izaći na ulice.
Kraj se bližio, dani su nam bili odbrojani.
Da, naš kraj je došao.
19 Naši progonitelji bili su brži
od orlova na nebu.
Lovili su nas po brdima,
u zasjedi čekali u pustinji.
20 Naš kralj, BOŽJI pomazanik,
dah naših života,
uhvaćen je u njihove zamke.
Onaj za koga smo govorili:
'Pod njegovom ćemo zaštitom živjeti
u sigurnosti među narodima.'«
21 Veseli se i raduj sada, narode Edoma,
ti koji živiš u zemlji Uz.
Ali i k tebi će doći čaša Božjeg gnjeva —
napit ćeš se i skinuti gol.
22 Tvoja kazna je dovršena, narode Siona;
Bog ti neće produžiti izgnanstvo.
Ali tvoja zlodjela će kazniti, narode Edoma,
i razotkriti tvoje grijehe.