1 Jednog dana nebeska bića ponovno su došla pred BOGA, a s njima je došao i Napadač.

2 »Gdje si bio?« upitao je BOG Napadača.

»Lutao sam Zemljom«, odgovorio mu je Napadač. »Obišao sam je uzduž i poprijeko.«

3 »Jesi li primijetio mog slugu Joba?« upitao ga je BOG. »Nitko na Zemlji nije mu ravan. Besprijekoran je i pošten. Poštuje Boga i kloni se zla. Iako si tražio da ga upropastiš bez razloga, on i dalje ostaje vjeran.«

4 »Koža za kožu!« odgovorio je Napadač. »Za svoj život čovjek će dati sve što ima. 5 Ako napadneš njegove kosti i meso, on će te prokleti u lice.«

6 »Pa, dobro«, rekao je BOG Napadaču. »Job je u tvojim rukama. Samo mu poštedi život.«

7 Napadač je otišao od BOGA i nanio Jobu bolne čireve od glave do pete. 8 Job je nato uzeo dio slomljenog crijepa, pa se njime češao dok je sjedio u pepelu.

9 »Zar i dalje nastojiš ostati vjeran?« upitala ga je njegova žena. »Prokuni Boga i umri.«

10 »Govoriš kao jedna od onih sramotnih žena koje nemaju poštovanja prema Bogu«, odgovorio joj je Job. »Zar da od Boga prihvaćamo samo dobro, ali ne i nevolje?« I, usprkos svemu, Job nije rekao ništa čime bi sagriješio.

11 Tada su tri Jobova prijatelja — Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha i Sofar iz Naama — čuli za nevolje koje su ga snašle. Krenuli su od svojih kuća, sastali se i dogovorili da će otići utješiti Joba i iskazati mu suosjećanje. 12 Ugledali su ga izdaleka, ali jedva su ga prepoznali. Briznuli su u glasan plač, razderali odjeću i bacili prašinu uvis i po svojim glavama.* 2,12 Razdiranje odjeće i posipanje prašinom bili su znakovi duboke žalosti. 13 Potom su sedam dana i sedam noći s njim sjedili na zemlji. I nitko mu nije rekao ni riječ, jer su vidjeli kolika je njegova bol.