14
1 Život svih nas ljudskih bića* 14,1 ljudskih bića Doslovno: »rođenih od žene«.
kratak je i pun nevolja.
2 Nikne kao cvijet pa uvene,
bježi kao sjena koja nestaje.
3 Bože, zar u nevažnoga upireš pogled?
Zar mene izvodiš na sud pred sebe?
4 Nitko iz nečistog ne može
napraviti nešto čisto.
5 Čovjekovi su dani izbrojani.
Odbrojio si mu mjesece
i postavio granice koje ne može prijeći.
6 Stoga odvrati pogled od njega
i ostavi ga na miru,
da se nauživa svog teškog života.
7 Čak i za drvo ima nade:
ako ga posijeku, opet će niknuti,
a mladice se mogu namnožiti.
8 Može mu korijen ostarjeti u zemlji,
a panj istrunuti u prašini,
9 ali ako osjeti vodu, propupat će,
i kao biljka može potjerati mladice.
10 Ali kad čovjek umre, nemoćan je,
kad smrtnik izdahne, gdje je?
11 Kao što se jezero isuši,
a rijeka bez izvora nestane,
12 tako i čovjek legne i ne ustaje.
Kao što nebesa neće iščeznuti,
ni ljudi se neće probuditi iz smrti.
13 O, kad bi me htio sakriti u grob† 14,13 grob Doslovno: »Šeol«, podzemni svijet mrtvih.
i skloniti me dok tvoj gnjev ne prođe,
kad bi mi odredio rok kad ćeš me se sjetiti.
14 Ako čovjek umre, hoće li opet živjeti?
Čitavo vrijeme svoje vojne službe
čekat ću dok mi ne dođe zamjena.
15 Ti bi zvao, a ja bih ti se odazvao.
Ti bi me poželio jer si me stvorio.
16 Pazio bi na moje korake,
ne bi mario za moje grijehe.
17 Moje prijestupe zapečatio bi u vreći,
moj grijeh bi prekrio.
18 Planina se odronjava i mrvi,
stijena se pomiče sa svog mjesta,
19 voda ispire kamenje
a bujice otplavljuju zemlju —
tako i ti čovjeku uništavaš nadu.
20 Nadjačaš ga jednom zauvijek, i njega nema,
unakaziš mu lice kad ga pošalješ u smrt.
21 Ako mu sinove poštuju, on to ne zna,
ako ih ponižavaju, on to ne vidi.
22 Samo bol svoga tijela osjeća
i samo sebe oplakuje.«